Službeni glasnik BiH, broj 9/24

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2766/23, rješavajući apelaciju E. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 18. januara 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija E. N.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 263788 23 Mož od 27. marta 2023. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine te članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. E. N. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Šilić" iz Mostara, podnijela je 13. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 263788 23 Mož od 27. marta 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 263788 22 Mo od 15. februara 2023. godine.

2. Apelantica je 10. jula 2023. godine podnijela dopunu apelacije kojom je osporila i Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 263788 23 Rev od 8. juna 2023. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, Centra za socijalni rad Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) i od A. T. (posredstvom punomoćnika u parničnom postupku Nade Dalipagić, Jelene Dalipagić Crnjac i Gorana Crnjca, advokata iz Mostara, u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 17. jula 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni i Općinski sud, Centar za socijalni rad i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. jula do 1. septembra 2023. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Odgovori učesnika u postupku su 16. augusta 2023. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku radi izjašnjenja.

5. Apelanticin punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Tužilac je 3. oktobra 2022. godine podnio tužbu protiv apelantice radi donošenja odluke o povjeravanju, staranju i izdržavanju maloljetne djece D. T. i Ž. T. (rođene 28. marta 2021. godine; u daljnjem tekstu: maloljetna djeca) njemu kao ocu, uz obavezivanje apelantice da doprinosi njihovom izdržavanju. Tokom postupka obje parnične stranke su istakle prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja radi donošenja odluke o povjeravanju i smještaju maloljetne djece do donošenja odluke o tužbi.

Odluke koje se osporavaju apelacijom

8. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 263788 22 Mo od 15. februara 2023. godine usvojen je tužiočev prijedlog za određivanje privremene mjere pa je dato ovlaštenje tužiocu "da odmah preuzme [maloljetnu djecu] od [apelantice], koja je dužna omogućiti navedeno, odnosno radi provođenja ove privremene mjere odmah mu predati [maloljetnu djecu]". Istom odlukom odbijen je apelanticin prijedlog za određivanje privremene mjere kojom je tražila da se odredi da će djeca biti smještena kod nje do konačne odluke suda. Također je navedeno da žalba protiv te odluke ne zadržava izvršenje.

9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, između ostalog, naveo da je apelanticin prijedlog za određivanje mjere osiguranja dostavljen Centru za socijalni rad. Dalje je navedeno da je Centar za socijalni rad u službenoj zabilješci od 4. oktobra 2022. godine naveo da im se apelantica tog dana "obratila nepozvana sa zahtjevom da joj se omogući kontakt s njenom djecom", te da je navela da s njima nema nikakvog kontakta "od 28. ili 29. juna 2022. godine" kada su je tužilac i njegova majka "izbacili iz kuće". U zabilješci je navedeno i da je utvrđeno da je apelanticina dozvola za privremeni boravak u Bosni i Hercegovini istekla te da je "kontaktirala Ambasadu Francuske jer su ona i djeca državljani Francuske, a djeca imaju i državljanstvo BiH". Dalje, u zabilješci je navedeno i da je Centar za socijalni rad zajedno s policijom posjetio tužiočevu porodicu kako bi apelantici omogućili da vidi djecu. Kako je dalje navedeno, "djelatnici Centra su konstatirali da se prilikom kontakta majke s djecom stekao dojam da djeca nisu emocionalno vezana uz majku, da nisu pokazala emocije niti radovanje kada su je vidjela, a niti su tražila da idu u naručje majci."

10. Osim toga, sud je u obrazloženju naveo da je apelantica državljanka Republike Francuske i da joj je istekla dozvola za privremeni boravak u BiH. Osim toga, sud je naglasio da apelantica nema adekvatne uvjete da se brine o maloljetnoj djeci s obzirom na to da nema ni stalni posao niti stalni smještaj. Također je navedeno da tužilac (otac), za razliku od apelantice, ima posao i porodičnu kuću u Blagaju, u kojoj živi s roditeljima. Prema tome, sud je zaključio da tužilac ima uvjete da se na adekvatan način brine o zajedničkoj maloljetnoj djeci. Imajući u vidu navedeno, sud je naglasio da smatra da je u najboljem interesu maloljetne djece da, do okončanja parničnog postupka, djeca budu smještena kod tužioca pa je primjenom člana 276. Porodičnog zakona Federacije BiH usvojio tužiočev prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja.

11. Protiv rješenja Općinskog suda od 15. februara 2023. godine apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu. U žalbi je navedeno da apelantici nikada nije dostavljen prijedlog za određivanje mjere osiguranja, niti službena zabilješka Centra za socijalni rad od 4. oktobra 2022. godine. Dalje, apelantica je u žalbi navela i da osporenim rješenjem uopće nije odlučeno o njenom pravu da viđa svoju djecu. U vezi s tim, naglašeno je da se "razumno može pretpostaviti da će se predmetni postupak odužiti", a da ona neće moći viđati svoju djecu ili će viđanje djece "zavisiti isključivo od milosti tužioca i njegove porodice". Dalje, apelantica u žalbi ukazuje da se iz obrazloženja osporenog rješenja može vidjeti da Centar za socijalni rad nije sačinio zabilješku na osnovu tužiočevog izjašnjavanja već njegove majke. Stoga je u žalbi istakla da je sud poklonio vjeru iskazu tužiočeve majke, bez ikakvog obrazloženja zašto je prihvatio takav iskaz. Apelantica je u žalbi tvrdila da je "upravo od tužiočeve majke trpjela fizičko i psihičko zlostavljanje", da joj je tužiočeva majka oduzela mobitel, laptop i "zabranila joj da doji svoju djecu i sl.", sve pod prijetnjom oduzimanja djece. Također, apelantica je u žalbi navela da joj je tužiočeva majka oduzela dječije pasoše odmah nakon njihove izrade i da te pasoše "nikad više nije vidjela". Osim toga, apelantica u žalbi navodi da je trpjela fizičko i psihičko nasilje od supruga, tj. tužioca. Nasilje je kulminiralo kada je tužilac apelanticu "pogodio fenom u lice". Nakon toga, apelantica je tužioca prijavila nadležnom tužilaštvu zbog nasilja u porodici. Također je navela da je zbog toga bila primorana "izaći iz tužiočeve porodične kuće kako bi potražila pomoć za sebe i svoju djecu", ali da joj je bilo "zabranjeno da povede svoju djecu sa sobom" uprkos činjenici da su djeca, u to vrijeme, bila "dojene bebe". Apelantica je u žalbi posebno naglasila da nije tačno da nema uvjete da brine o djeci. Naime, apelantica je navela da je našla smještaj u Udruženju "Majka Krispina" u Međugorju, gdje su joj osigurani smještaj i hrana, kao i novčana naknada za usluge koje obavlja za njih (predstavljanje lokaliteta hodočasnicima iz Francuske). Osim toga, apelantica je u žalbi navela i da nije tačno da ne posjeduje dozvolu za privremeni boravak jer iz Obavijesti Službe za poslove sa strancima BiH broj UP-I-18.10-072-445/22 od 3. februara 2023. godine proizlazi da ima dozvolu za privremeni boravak u BiH do 9. septembra 2023. godine.

12. Apelantica je 22. februara 2023. godine dostavila Općinskom sudu dopunu žalbe u kojoj je navela da kao prilog žalbi dostavlja nalaz psihologinje prof. Katice Zelić iz kojeg proizlazi "da su djeca privržena [apelantici] kako subjektivno tako i objektivno, da su djeca u njihovoj dobi razvojno više vezana za majku, te da majka ima veliku važnost, osobito u ovom periodu dječijih života, za normalan psihofizički razvoj".

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 263788 23 Mož od 27. marta 2023. godine odbijene su apelanticina žalba i dopuna žalbe i prvostepeno rješenje je u cijelosti je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantno materijalno pravo, tj. član 276. Porodičnog zakona Federacije BiH. Naime, tim članom je propisano da sud može u postupcima o bračnim sporovima i sporovima za utvrđivanje i osporavanje materinstva ili očinstva po službenoj dužnosti rješenjem odrediti privremene mjere radi izdržavanja maloljetne djece, kao i njihovog smještaja. Osim toga, Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio relevantne činjenice, naročito da apelantica nema ni stambene niti finansijske uvjete da pruži bilo kakav adekvatan smještaj i brigu svojoj djeci, odnosno djevojčicama starim dvije godine. Naime, kako je navedeno, tužena je državljanka Republike Francuske i trenutno ima dozvolu za privremeni boravak u BiH do "devetog mjeseca ove godine". To znači, kako je obrazložio sud, da apelantica "nema nikakav ni stalni niti privremeni posao, a također nema niti stalni smještaj". S druge strane, u obrazloženju je navedeno da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da se tužilac nalazi u stalnom radnom odnosu i da je stambeno situiran jer ima porodičnu kuću u Blagaju, u kojoj živi sa svojim roditeljima, koja je "u potpunosti uvjetna i optimalna za normalan rast i razvoj [maloljetne djece]". U takvom okruženju, kako je naveo Kantonalni sud, "uz idealne uvjete za život i razvoj i okružene ljubavlju oca i njegovih roditelja, uz redovne posjete majke, maloljetne djevojčice mogu biti formirane u fizičkom i psihičkom smislu u normalne i zdrave osobe". Stoga je Kantonalni sud zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda da se maloljetna djeca parničnih stanaka, do okončanja postupka, povjere na smještaj, čuvanje i staranje tužiocu jer on, zbog svih navedenih razloga, ima daleko bolje uvjete "u finansijskom i smještajnom kapacitetu" da maloljetnim kćerkama osigura sve što je potrebno za normalan život i razvoj.

14. U odnosu na dopunu žalbe, sud je naveo da nalaz psihologa koji je apelantica dostavila uz tu dopunu "nije relevantan za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari", zbog čega se sud tim nalazom "nije niti bavio".

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 263788 23 Mož od 27. marta 2023. godine odbačena je kao nedopuštena apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude, i to primjenom člana 247. st. 1. i 2. u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, ukazuje se na povredu člana 3. i člana 9. st. 2. i 3. Konvencije o pravima djeteta. Apelantica i u apelaciji navodi da su sudovi donijeli odluku a da joj prethodno na izjašnjenje nije dostavljen tužiočev prijedlog za određivanje mjere osiguranja. U vezi s tim, ističe da se, prema članu 277. Zakona o parničnom postupku, mjera osiguranja ne može odrediti ako protivnik osiguranja nije imao mogućnost da se izjasni o prijedlogu mjere. Dalje, apelantica navodi da je članom 278. Zakona o parničnom postupku propisano da sud može odlučiti o mjeri osiguranja bez prethodnog saslušanja samo ako je takav zahtjev stavljen u prijedlogu za donošenje mjere osiguranja. U tom slučaju, apelantica ističe da je "nesporno da takav zahtjev tužilac nije stavio u prijedlogu za donošenje mjere osiguranja". Na taj način, osim povreda relevantnog procesnog zakona, apelantica smatra da je došlo i do povrede prava na pravično suđenje, kao i do povrede člana 9. stav 2. Konvencije o pravima djeteta kojim je propisano "u svakom postupku koji se vodi u skladu sa stavom 1. ovog člana svim zainteresiranim stranama mora se omogućiti učestvovanje i izjašnjavanje".

17. Dalje, apelantica navodi da je osporena odluka nezakonita i zbog toga što privremenom mjerom nije odlučeno o tome kako će ona viđati svoju djecu iako je "nesporno da je u najboljem interesu djece" da viđaju majku.

18. Također, apelantica ističe da su redovni sudovi "bez ijednog provedenog dokaza" prihvatili kao činjenicu da je tužilac zaposlen i da "ima porodičnu kuću". U vezi s tim, apelantica ukazuje da o tome nisu provedeni dokazi, npr. ugovor o radu iz kojeg bi se vidjelo da je tužilac zaposlen i kolika su mu primanja ili dokazi iz kojih bi se moglo vidjeti da tužilac posjeduje svoju imovinu. Štaviše, navodi da je Kantonalni sud otišao i korak dalje pa je u obrazloženju konstatirao "da je tužiočeva kuća u potpunosti uvjetna i optimalna za normalan razvoj maloljetnih djevojčica". U vezi s tim, apelantica se pita kako je sve navedeno moglo biti poznato drugostepenom sudu kada je nesporno da nije izvršen uviđaj niti su izvedeni dokazi "koji govore o stanju kuće u kojoj će živjeti djevojčice". Apelantica smatra da je takvim postupanjem pitanje posjedovanja imovine radi izdržavanja djece cijenjeno isključivo na njen teret i štetu. Dalje, apelantica naglašava da je drugostepeni sud isključivo na njen teret cijenio i činjenicu da ona ima odobren boravak u BiH do 9. septembra 2023. godine. U vezi s tim je navela da su maloljetna djeca ujedno državljani BiH i Francuske, te da se okolnost da apelantica kao majka nije državljanka BiH ne može cijeniti na njen teret i u tužiočevu korist.

19. Apelantica navodi i da redovni sudovi, posebno Kantonalni sud, nisu adekvatno cijenili njene navode da je sposobna da se brine o djeci i da im osigura svu potrebnu njegu. U vezi s tim, apelantica navodi da joj je Udruženje "Majka Krispina" u Međugorju dalo na korištenje, bez naknade, opremljen stan za nju i njenu djecu dok god joj je stan potreban. Apelantica navodi da joj je Udruženje osiguralo hranu i pokrilo sve druge troškove koje ne može snositi. Osim toga, apelantica navodi da joj je Udruženje odlučilo isplaćivati mjesečnu naknadu za korištenje njenih usluga predstavljanja Udruženja hodočasnicima u Međugorje koji dolaze s francuskog govornog područja.

20. Apelantica naglašava da je u žalbi protiv prvostepene odluke navela da je od tužioca više puta doživljavala fizičko i psihičko nasilje, što je bio glavni razlog da se skloni u sigurnu kuću Udruženja "Majka Krispina" u Međugorju. Apelantica je prijavila tužioca zbog nasilja u porodici, a predmet se vodi pred Tužilaštvom Hercegovačko-neretvanskog kantona pod brojem T 07 0 KT 030988 22. Sve navedeno Kantonalni sud nije razmatrao prilikom donošenja drugostepene odluke. U vezi s tim, apelantica naglašava kako iz navedenog proizlazi da Kantonalnom sudu "nije bitno raspravljati o tome da li je u najboljem interesu djece" da se dodijele tužiocu "koji je prijavljen za nasilje u porodici". Apelantica se pozvala i na član 3. Konvencije o pravima djeteta kojim je propisano da "u svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira na to da li ih preduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja".

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je istakao da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji. Smatra da je taj sud o svim odlučnim apelanticinim žalbenim navodima dao jasne i uvjerljive razloge koji su zasnovani na utvrđenom činjeničnom stanju u prvostepenom postupku i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je istakao da se tokom postupka rukovodio time šta je u najboljem interesu maloljetne djece, te smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na koja se pozvala. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Centar za socijalni rad je naveo da je aktivno učestvovao u postupku posredovanja između parničnih stranaka kao roditelja maloljetne djece, preduzimajući radnje koje su se odnosile na kućne posjete, te pojedinačne i zajedničke razgovore s njima s ciljem prevazilaženja nastale situacije i iznalaženja dogovora, a sve radi zaštite interesa maloljetne djece. Centar za socijalni rad je istakao da je odluka o privremenoj mjeri zasnovana na mišljenju tog Centra kao rezultat dotadašnjeg toka postupka u posredovanju.

24. Tužilac smatra da su osporene odluke zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

25. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH):

Član 272.

(1) Bračni spor je spor o utvrđivanju postojanja ili nepostojanja braka, o poništenju i razvodu braka.

(2) Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: sporovi o utvrđivanju ili osporavanju materinstva ili očinstva, te sporovi o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem i o roditeljskom staranju i sporovi o izdržavanju djeteta, bez obzira na to da li se rješavaju samostalno ili zajedno sa bračnim sporovima i sporovima o utvrđivanju materinstva i očinstva.

Član 276.

(1) U toku postupka u bračnim sporovima i sporovima za utvrđivanje i osporavanje materinstva ili očinstva sud može, po službenoj dužnosti, rješenjem odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja maloljetnoj djeci kao i njihovog smještaja.

(2) U bračnom sporu privremene mjere iz stava 1. ovog člana sud može odrediti i u korist bračnog druga, po njegovom prijedlogu.

(3) Žalba protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana ne zadržava izvršenje rješenja.

26. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15):

Član 277.

(1) Osim u slučajevima određenim ovim zakonom, mjera osiguranja ne može se odrediti ako protivnik osiguranja nije imao mogućnost da se o prijedlogu za njeno određivanje izjasni.

(2) Prijedlog za određivanje mjere osiguranja sud zajedno sa prilozima dostavlja protivniku osiguranja uz obavijest da protivnik osiguranja može podnijeti pismeni odgovor na prijedlog za određivanje mjere osiguranja u roku od osam dana.

Član 278.

(1) Na prijedlog predlagača osiguranja, istaknut sa prijedlogom za određivanje mjere osiguranja, sud može odrediti privremenu mjeru osiguranja bez prethodnog obavještavanja i saslušanja protivnika osiguranja ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim da je mjera osiguranja osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere osiguranja.

(2) Sud dostavlja odluku iz stava 1. ovog člana protivniku osiguranja odmah. Protivnik osiguranja u roku od tri dana u svom odgovoru može osporiti razloge za određivanje privremene mjere osiguranja, nakon čega sud mora zakazati ročište u naredna tri dana. Odgovor protivnika osiguranja mora biti obrazložen.

(3) Nakon održanog ročišta iz stava 2. ovog člana, sud će posebnim rješenjem ukinuti rješenje o određivanju privremene mjere ili zamijeniti to rješenje novim rješenjem o određivanju mjere osiguranja, u skladu sa članom 279. ovog zakona. Protiv novog rješenja o određivanju mjere osiguranja dopuštena je žalba u skladu s članom 282. ovog zakona.

27. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine; "Službeni list SFRJ" – Međunarodni ugovori, broj 15/90)

Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u Službenom listu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.

Član 9.

1. Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno do svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležni organi na temelju sudskog uvida odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurama, da je takvo razdvajanje nužno i u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti nužna u određenom slučaju, kao što je zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od strane roditelja ili ako roditelji žive odvojeno pa se mora donijeti odluka o mjestu stanovanja djeteta.

2. U svakom postupku, u skladu s točkom 1, sve zainteresirane strane dobit će priliku da sudjeluju u postupku i da iznesu svoje mišljenje.

3. Države članice poštuju pravo djeteta koje je odvojeno od jednoga ili oba roditelja da održava osobne odnose i neposredne kontakte s oba roditelja na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti s najboljim interesima djeteta.

4. U slučajevima kad je razdvajanje posljedica mjere koju je poduzela država članica, kao što su pritvor, zatvor, izgnanstvo, deportacija ili smrt (uključujući smrt koja je zbog bilo kojega razloga nastupi dok je na brizi države) jednoga ili oba roditelja ili djeteta, država članica će, na zahtjev, roditeljima, djetetu ili, ako je takav slučaj, drugom članu obitelji osigurati osnovne informacije o mjestu boravka odsutnog člana/članova obitelji ako davanje takve informacije ne ide na štetu dobrobiti djeteta. Države članice se nadalje brinu da podnošenje takva zahtjeva samo po sebi ne povlači nikakve štetne posljedice za zainteresiranu osobu/osobe.

VI. Dopustivost

28. U konkretnom slučaju apelantica osporava rješenje Kantonalnog suda od 27. marta 2023. godine kojim je odlučivano o prijedlogu parničnih stranaka za donošenje mjere osiguranja i privremene mjere radi odluke o povjeravanju i smještaju maloljetne djece do pravosnažnog okončanja postupka radi povjeravanja i izdržavanja maloljetne djece. U kontekstu apelacionih navoda o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li se postupak koji je okončan osporenim rješenjem odnosio na utvrđivanje apelanticinih "građanskih prava".

29. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, imajući u vidu presudu Evropskog suda u predmetu Micallef protiv Malte, u pogledu primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere, prihvatio da će primjenjivost člana 6. zavisiti od toga da li su ispunjeni sljedeći uvjeti: 1) da pravo o kojem se odlučuje i u glavnom postupku i u postupku određivanja mjere sudske zabrane treba biti "građansko" u smislu nezavisnog značenja tog termina prema članu 6. Konvencije i 2) da se kritički razmotri sama priroda privremene mjere, njen cilj, kao i njeni učinci na pravo koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, tačka 30. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1676/10 od 27. novembra 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/11, tač. 30–32).

30. Primjenjujući navedene kriterije u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se, u pogledu prvog kriterija, "glavnim postupkom" treba smatrati parnični postupak koji je tužilac pokrenuo protiv apelantice kao tužene radi povjeravanja i izdržavanja maloljetne djece te načina održavanja kontakata. Dalje, Ustavni sud zapaža da se zahtjev koji su parnične stranke istakle u postupku za određivanje privremene mjere odnosi na odluku o povjeravanju i smještaju maloljetne djece do pravosnažnosti presude po tužiočevoj tužbi u konkretnoj pravnoj stvari. Budući da pravo na izdržavanje i smještaj maloljetne djece spada pod obim "građanskih prava i obaveza" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je u ovom predmetu zadovoljen prvi kriterij testa Micallef. Također, imajući u vidu da je svrha i cilj zahtjeva za donošenje tražene mjere donošenje obavezujuće sudske odluke radi povjeravanja maloljetne djece parničnih stranaka na roditeljsko staranje, te bojazan da bi odugovlačenjem postupka to pravo moglo biti dovedeno u pitanje, Ustavni sud smatra da je postupak za donošenje privremene mjere bio odlučujući za djelotvorno ostvarivanje građanskih prava i interesa maloljetne djece, te da je zadovoljen i drugi kriterij navedenog testa. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se na konkretni postupak primjenjuju garancije iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-104/22 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[..]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta "najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja" (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-3073/09 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Evropski sud je naglasio da svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, S. J. P. i E. S. protiv Švedske, presuda od 28. augusta 2018. godine, predstavka broj 8610/11, tač. 89–91, Buchletier protiv Njemačke, presuda od 28. aprila 2016. godine, predstavka broj 20106/13, tač. 42–44. i Z. J. protiv Litvanije, presuda od 29. aprila 2014. godine, predstavka broj 60092/12, tačka 96).

35. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li obrazloženja redovnih sudova ispunjavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li obrazloženja jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu predmeta na proizvoljan način, te da li su sudovi propustili razmotriti sve relevantne činjenične i pravne faktore bitne za odlučenje. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na sve argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Sudovi moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3174/17 od 19. septembra 2019. godine, tačka 36, objavljena na www.ustavnisud.ba).

36. Apelantica prigovara da su redovni sudovi donijeli osporene odluke a da joj prethodno nije dostavljen tužiočev prijedlog za određivanje mjere osiguranja, kao i da osporenim odlukama nije odlučeno o tome kako će majka, tj. apelantica viđati svoju djecu. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da je, prema članu 278. Porodičnog zakona, moguće odrediti privremenu mjeru osiguranja bez prethodnog obavještavanja i saslušavanja protivnika osiguranja ako predlagač osiguranja "učini vjerovatnim da je mjera osiguranja osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere osiguranja" (vidi tačku 26. ove odluke). Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud ne demantira apelanticinu tvrdnju da joj prijedlog mjere osiguranja nije dostavljen na izjašnjenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se ni Općinski, kao ni Kantonalni sud uopće nisu bavili pitanjem da li je zadovoljen uvjet iz člana 278. stav 1. Porodičnog zakona, tj. da li u konkretnom slučaju postoji takva "hitnost" kojom bi se moglo opravdati odstupanje od principa "jednakog tretmana ili ravnopravnosti stranaka" kao jednog od osnovnih principa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica je i u žalbi i u apelaciji navela da joj nije dostavljen još jedan vrlo važan dokument, a to je službena zabilješka Centra za socijalni rad, te da se s tim dokumentima, koji su vrlo važni za donošenje odluke, mogla upoznati tek na ročištu na kojem je donesena odluka o privremenom povjeravanju djece tužiocu. Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud uopće nije ispitao te prigovore koje je apelantica navela u žalbi protiv prvostepene odluke (vidi tačku 11. ove odluke) i koji su odlučujući za primjenu člana 278. Porodičnog zakona, te da o tome nisu dali bilo kakvo obrazloženje. Osim toga, Kantonalni sud se o tim navodima nije izjasnio ni u odgovoru na apelaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na obrazloženu odluku, ali da u vezi s tim postoji opravdana bojazan da je apelantici uskraćeno i pravo na "jednak tretman", što je također procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Apelantica također osporava i zaključak Kantonalnog suda "da je tužiočeva kuća u potpunosti uvjetna i optimalna za normalan razvoj maloljetnih djevojčica" i tvrdi da je takav zaključak donesen a da o tome uopće nisu provedeni dokazi (vidi tačku 13. ove odluke). Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je Općinski sud obavio uviđaj na licu mjesta pa da bi na osnovu neposrednog opažanja mogao procijeniti u kakvom je stanju kuća u kojoj bi maloljetna djeca trebala živjeti. Stoga ostaje nejasno na osnovu čega je Općinski sud zaključio, a Kantonalni sud takav zaključak prihvatio kao pravilan, da je "tužiočeva kuća u potpunosti uvjetna i optimalna za normalan razvoj maloljetnih djevojčica". Osim toga, apelantica je ukazala da nisu provedeni ni dokazi na okolnost tužiočevog zaposlenja i primanja, i inače njegovog imovinskog stanja, ali da je zaključeno da je njegov "imovinski kapacitet" da izdržava i odgaja maloljetnu djecu bolji od njenog. S obzirom na to da za takve zaključke sudovi nisu dali relevantna obrazloženja, Ustavni sud smatra da je i u tom dijelu došlo do povrede apelanticinog prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se osporene odluke o privremenom povjeravanju djece tužiocu zasnivaju isključivo na procjeni da je njegov "imovinski kapacitet" da djeci osigura adekvatne uvjete za normalan rast i razvoj bolji od apelanticinog. Međutim, ekonomska snaga jednog od roditelja jeste važan, ali ne može biti i odlučujući faktor da bi na osnovu samo tog faktora sud mogao donijeti odluku o povjeravanju djece jednom, bez prava drugog roditelja da ima adekvatne kontakte s djecom. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u ovom slučaju, propustili da ispitaju i uzmu u obzir sve bitne aspekte i odluče šta je u najboljem interesu djece, kako to predviđaju zakoni i Konvencija o pravima djeteta. Naročito, Ustavni sud posebno ističe da Kantonalni sud nije dao nikakvo obrazloženje u vezi s apelanticinim navodima da je, u međuvremenu, osigurala sebi smještaj i sve troškove života, kao i da ostvaruje prihode na ime usluga koje obavlja za Udruženje "Majka Krispina" u Međugorju (vidi tačku 13. ove odluke). Također, iz obrazloženja odluke se ne vidi ni da je Kantonalni sud obratio pažnju na apelanticine žalbene navode da je tužilac prijavljen zbog nasilja u porodici. Potpuno uvažavajući pravo svakog na presumpciju nevinosti, takvi navodi su zahtijevali da sud to pitanje ispita s dužnom pažnjom, kako bi što bolje mogao utvrditi šta je u najboljem interesu djece.

39. Na kraju, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud nije obrazložio ni zašto apelantici stavlja na teret to što ima odobren boravak u BiH "do 9. septembra 2023. godine", i to cijeni kao važan razlog da se djeca povjere tužiocu na brigu i odgoj, a ne apelantici. Naime, apelantica nesporno nije državljanka BiH i ona prema zakonu mora tražiti dozvolu za boravak, a može tražiti i produženje te dozvole. To što ima maloljetnu djecu u BiH može upravo biti i razlog za produženje boravka.

40. Inače, čini se da je cijela osporena odluka u odnosu na apelanticu prožeta samo navodima o negativnostima u odnosu na apelanticu, a nasuprot tome, pozitivnostima o tužiocu, iako se iz obrazloženja ne vidi koliko su one istinite i na čemu su bazirane.

41. Imajući u vidu da osporena odluka Kantonalnog suda ne sadrži adekvatna obrazloženja o važnim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su bila od značaja za odlučenje o mjeri osiguranja, Ustavni sud smatra da je došlo do kršenja apelanticinog prava na obrazloženu odluku kao segmenta prava na pravično suđenje.

Pravo na porodični život

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

43. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, privredne dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

44. Zbog svih apelacionih razloga, detaljnije navedenih u tački 16. ove odluke, apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije.

45. Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda, međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života (vidi Vyshnyakov protiv Ukrajine, presuda od 24. jula 2018. godine, predstavka broj 25612/12, tačka 34). U konkretnom slučaju nesporno je da se odnos između apelantice i njene maloljetne djece ubraja u porodični život u okviru značenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

46. Dalje, prema praksi Evropskog suda, "domaće mjere koje otežavaju uživanje porodičnog života, kao što je to odluka o povjeravanju staranja nad djecom roditelju, predstavljaju miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života" (vidi Vujica protiv Hrvatske, presuda od 8. oktobra 2015. godine, predstavka broj 56163/12, tačka 74. s daljnjim referencama). U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Kantonalnog suda apelanticina maloljetna djeca su povjerena na brigu i staranje tužiocu, pri čemu nije odlučeno o pravu apelantice kao majke da viđa svoju maloljetnu djecu (vidi tačku 8. ove odluke). Stoga je, bez dvojbe, osporenom odlukom došlo do miješanja u apelanticino pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije.

a) Relevantni principi

47. Iako je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštititi pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, uz to postoje i pozitivne obaveze koje su nerazdvojne od djelotvornog poštovanja privatnog života. U oba konteksta je potrebno uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između interesa pojedinca i zajednice u cjelini i u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud, u odnosu na obavezu države da provede pozitivne mjere, presudio da član 8. sadrži pravo roditelja da se preduzmu koraci koji će ih ponovo spojiti s njihovom djecom te obavezu nacionalnih vlasti da olakšaju takva ponovna spajanja. To se primjenjuje ne samo na predmete u kojima se radi o prisilnom oduzimanju i stavljanju djece pod javno starateljstvo već i na predmete u kojima dolazi do sporova između roditelja i/ili članova djetetove porodice o kontaktima i prebivalištu djece (vidi Evropski sud, Gluhaković protiv Hrvatske, presuda od 12. aprila 2011. godine, predstavka broj 21188/09, tačka 56. s daljnjim referencama). Osim toga, Evropski sud ističe da obaveza domaćih vlasti da preduzmu mjere za olakšanje kontakta roditelja koji nema starateljstvo nad djetetom nakon razvoda nije apsolutna. Naime, kako Evropski sud navodi, "interesi djeteta nalažu da se veze djeteta s porodicom moraju održavati, osim u slučajevima kada se porodica pokazala posebno nesposobnom i kada bi kontakt predstavljao rizik od povrede djeteta" (vidi Popadić protiv Srbije, presuda od 20. septembra 2022. godine, predstavka broj 7833/12, tačka 83. s daljnjim referencama). Osim toga, djeca imaju pravo, i prema stavu 3. člana 9. Konvencije o pravima djeteta, da "održavaju lične odnose i neposredne kontakte s oba roditelja na stalnom osnovu".

b) Primjena tih principa na konkretni slučaj

48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se osporene odluke odnose na privremenu mjeru kojom se tužiocu povjeravaju na staranje maloljetna djeca do donošenja konačne odluke o tužbenom zahtjevu. Međutim, sudovi nisu istovremeno odlučili kako će apelantica ostvarivati kontakt s djecom za vrijeme trajanja te privremene mjere, iako je apelantica to eksplicitno istakla i u žalbi protiv prvostepene odluke. Ustavni sud zapaža da je osporena odluka zasnovana i na službenoj zabilješci Centra za socijalni rad kojem je relevantan kriterij taj što maloljetna djeca nisu pokazala emocije prema majci kada ih je posjetila, iako je riječ o djeci koja su u vrijeme odvajanja od majke imala 15 mjeseci i o njihovom ponovnom susretu nakon tri mjeseca. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo da "uz idealne uvjete za život i razvoj i okružene ljubavlju oca i njegovih roditelja, uz redovne posjete majke, maloljetne djevojčice mogu biti formirane u fizičkom i psihičkom smislu u normalne i zdrave osobe" (vidi tačku 13. ove odluke). Osim toga te uprkos navedenoj konstataciji, Kantonalni sud je propustio razmotriti apelanticin prigovor da sudovi nisu istovremeno s donošenjem privremene mjere o povjeravanju maloljetne djecu tužiocu odlučili kako će apelantica ostvarivati kontakt s djecom za vrijeme trajanja te privremene mjere i, vodeći računa o najboljem interesu djece, navesti bilo kakve relevantne razloge o tome zašto apelantici osporenim odlukama nije omogućen kontakt s djecom za vrijeme trajanja odluke o privremenoj mjeri. U vezi s tim, Ustavni sud naročito zapaža da apelantica ističe da joj tužilac već duže od godinu dana onemogućava da vidi i kontaktira sa svojim kćerima, koje su u vrijeme donošenja osporenih odluka bile stare dvije godine. Radi se dakle o djeci koja su u vrlo ranjivom uzrastu, a Ustavni sud ne može zaključiti da su sudovi utvrdili da postoje neki posebni razlozi zbog kojih bi apelantici bilo uskraćeno pravo da ih viđa do okončanja postupka, odnosno da su postojanje takvih razloga uopće razmatrali. Sama ta činjenica je dovoljna da Ustavni sud zaključi da sudovi nisu na odgovarajući način osigurali apelanticino pravo na poštovanje porodičnog života u odnosu na njeno pravo na djelotvorni kontakt sa svojim maloljetnim kćerkama, odnosno da nisu ispunili svoju pozitivnu obavezu u odnosu na apelanticino pravo na porodični život.

49. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelanticinog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a zbog istih razloga osporena odluka nije donesena ni u najboljem interesu djece, prema odredbama stava 3. člana 9. Konvencije o pravima djeteta.

Ostali prigovori

50. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitivati apelanticine navode o povredi prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda ne ispunjava standarde prava na obrazloženu odluku o važnim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su bila od značaja za odlučenje o mjeri osiguranja povjeravanja maloljetne djece na brigu i odgoj jednom od roditelja.

52. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer osporenom odlukom o povjeravanju maloljetne djece nije odlučeno o apelanticinom pravu da viđa svoju djecu, što nije ni u skladu s principom "najboljeg interesa djece", prema stavu 3. člana 9. Konvencije o pravima djeteta.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.